KOME ZVONO ZVONI

ponedjeljak, 19.03.2007.

Žena sa brazgotinom je govorila.
Govorila je o svom sretnom djetinjstvu i manje sretnoj mladosti. Govorila je kako se sretno igrala pod brijestovima u malenom mjestu blizu granice. Opisivala je krajolike svoje mladosti dok je bezbrižno trčala po obroncima i gledala nepregledna polja trave kako se talasaju. Tada je još uvijek imala snove o slavi i bogatstvu. Trebale su proći godine, kaže, da shvati kako nisu mogući. Nikada se nije preselila u veliki grad jer joj obitelj to nikada nije mogla priuštiti, no bila je sretna. Udala se za ljubav svog života, mladog poštara kojeg je upoznala sa nepunih dvadeset. Dobili su djete. Malog dječačića kojeg je prozvala Funny. Krsno ime mu je bilo Michael Loyd Miller, no ona je smatrala da tako slatko stvorenje ne bi smjelo nositi tako ozbiljno ime. Do pete godine uspio je manje-više uništiti njen mali vrt sa začinskim biljem. Stalno je nešto sadio, gradio utvrde, prenašao zemlju amo tamo, sve dok mu nije prepustila taj komadić zemlje. Krenuo je u školu, pa , iako su živjeli svega nekoliko stotina metara od školskog ulaza, je i ona krenula s njim. Svako jutro mu je spremala užinu i pratila ga u školu. Svaki ga je dan dočekivala na prozoru. On je odrastao, oženio se i odselio. Više ga ne viđa često. Muž joj je umro i sad živi u staračkom domu. Ovdje je napokon dobila komadić zemlje za bilje i održava se vitalnom obrađujući ga. Sada je sretna. Bila bi još sretnija da joj se Loyd koji put javi, no on je jamačno vrlo zaposlen, ima vlastitu tvrtku.
Žena sa brazgotinom je prestala govoriti.
Našli su je slijedeće jutro u vrtu sa biljem koje je toliko voljela, staklenim očima zagledanim u skupinu drveća daleko na istoku.

srijeda, 17.01.2007.

zašto

zašto ja ne mogu naći materijala za svoj maturalni rad?
zašto sam izabrala kretenskog partnera za maturalni?
zašto uopće tribam ići na maturalni?
zašto Ćubi biva voditelj dotičnog maturalnog?
zašto ja još ne znam šta ću upisat?

srijeda, 06.12.2006.

PRIČAM TI PRIČU

bljesak.Još jedan................i opet, blješti; disko kugla se okreće, u glavi joj pomutnja. Možda nije trebala uzeti taj zadnji dop. U glavi joj plešu svjetla i ona trči za njima, sudara se sa ljudima, ali ih nikad ne dostiže. Osjećaj još nikad nije bio tako intenzivan. Plače nad štenetom kojeg je zgazila. Odlučuje, sutra će se ići ispovjediti. Nije nikad bila u crkvi. Ne zna proceduru. Možda Bog ne mari za procedure. Možda Bog ne mari za ljude. Sigurno ne mari za nju. Da mari, mogla si je priuštiti nešto bolje, a ne ovo jeftino sranje koje joj je prodao neki desetogodišnjak na ulazu u disko. Jebena policija ih nikad ne dira, te malce koji dilaju na sitno. Sramota. Da neki put naprave raciju, možda bi ih neki jači dileri uzeli pod svoje i onda bi se možda i roba poboljšala. Ovako je sutra čeka glavobolja i povraćanje. Neće ništa moći zadržati u želucu. I onako nema para za hranu. U skladištu je možda ostala koja konzerva bivših stanara. Ti su koristili samo dobru robu. Jučer je našla bombicu koke i pošteno se urokala prije škole. Profesori su kreteni. Rekla im je da boluje od kronične upale sinusa. I oni su to totalno spušili. Kako joj je dobro. Tijelo joj se grčilo na podu u vlastitoj bljuvotini, a mozak je letio milijun milja na sat kroz beskrajne svijetleće točkice. Minute su prolazile, tijelo se polako prestajalo bacakati, mozak je još brže putovao kroz vrijeme i prostor. Obuhvaćala je svijesti svih živih bića na planeti, dostizala je katarzu. A rekli su da ne može ništa, da je krvava vrećica nogom šutirana u svijet. Dijagnoza: biljka. Rodbina:nepostojeća. Potencijal za darivatetelja organa: jetra-uništena; bubrezi-začepljeni; srce- aritmija. Isljučili su aparate u 22:36; 06.12.2005. U čizmici nije bilo ničega.

nedjelja, 26.11.2006.

Kako se opisuje osjećaj? On nije nešto vidljivo, opipljivo. Nema dimenzije koje možemo izmjeriti niti boje koje možemo predočiti riječima. Okus, opip, miris; sve posustaje pred osjećajem. On je u našoj glavi. Oblikujemo ga svatko prema vlastitom nahođenju. Kako da u riječi prelijem strah koji osjećam? Strah pred budućnošću. Kako da objasnim nekome tko ga još nikada nije osjetio? Taj iracionalni, animalni strah od toga što ti upravljaš svojom budućnošću. Ja jednostavno želim moći optužiti nekoga, nešto za svoje neuspjehe, sada i u daljnjem životu. Plaši me to što saznaja o pogrešnosti mog mišljenja raste u mojoj glavi; širi mi se preko moždine do svakog nervnog završetka u tijelu. I sad moje tijelo zna ono što moj um odbija...
Držim se tako grčevito za sliku djetinjstva u svojoj glavi. Pohvatala sam sve konce i trudim se da ne pustiti ih, no oni mi uporno klize iz prstiju. Ne, ja ne puštam tu sliku voljno, već moji prsti shvaćaju.................shvaćaju da djetinjstvo ne traje zauvjek.
Ne mislim ja da je odrastanje nešto strašno, ali zašto ja..........? Zašto već.........? Zar ne mogu još malo uživati u bezbrižnosti. Zaustaviti svijet uovom trenu...........i pustiti ga tako.......samo još malo......samo još malo uživati....
No, vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće ko sunce u krugu,
i nosi nam sve što je bilo, i radost, i tugu.............
Ne mogu prihvatiti odgovornost......
....još ne....
možda sutra

subota, 18.11.2006.

Vukovaru

Sad baš gledam na HRT-u Hodoćašće Slobodi i ponukana pjesmom Moja domovina; na koju se uvijek sjetim kako mi je bilo za vrijeme Domovinskog rata, jer mada sam bila mala, tu sam pjesmu pjevala zajedno sa čitavom Hrvatskom, i mada onda nisam znala što znači, uvijek me posebno dirala; želim objaviti tekst novinara, vukovarca, Siniše Glavaševića, u stvari ono što je izrekao netom prije nego su ga odveli streljati na Ovčaru.Čitajte pomno.

Priča o gradu
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

četvrtak, 16.11.2006.

CAPTATIO BENEVOLENTIAE

Ad arma! (U ovom slučaju ne pozivam na oružje, već sama sebe tjeram na posao. Da ne biste pomislili...)
Hemingway reče:"Od stvari koje su se dogodile i od stvari koje postoje, i od stvari koje znate i od svih onih koje ne možete znati, vi stvarate nešto svojom invencijom, nešto što nije prikazivanje nego posve nova stvar, istinitija od svega istinitoga i živoga, i vi to stvarate živim, i ako to učinite doista dobro, darujete mu besmrtnost. Zbog toga čovjek i piše, koliko ja znam, ni zbog čega drugoga. Ašto kazati o svim onim razlozima koje nitko i ne zna?"-----stoji na početku predgovora knjizi "A Farewell to Arms", a onda jedna pametna žena krene opisivati njegov život i djelo, tumačiti stvaralačke porive i mnogo drugih stvari. Između ostalog OTKRIVA MI SADRŽAJ KNJIGE KOJU SAM KRENULA ČITATI! Kriminalno! Zašto ja sad u čitanje te knjige moram krenuti sa spoznajom da....?Neću je sad izreći u slučaju da netko ima namjeru pročitati dotičnu knjigu, ali moram izraziti svoje duboko gnušanje nad postojanjem nekoga tko mi otima zadovoljstvo saznavanja sadržaja tokom čitanja. Dobro, može u predgovoru stajati povijesni okvir tog djela; što se događalo u vrijeme njegovog stvaranja, što je pisac izjavljivao o njemu ili slično, ali nipošto ne smije stajati sadržaj. Ako netko već ima ogromnu želju da iznese svoje viđenje sadržaja, postoji PROLOG!
I tako.....Ne čitajte predgovore...

srijeda, 15.11.2006.

Krećanin kaže: Svi krećani lažu.

Nomina sunt odiosa. Ali ako netko u četvrtom razredu kaže za granicu s Mađarskom da je to u stvari granica s Austrijom, za to stvarno nemam komentara.
mmmda, nisam o tome htjela pisati. A sad zaboravih mudre misli svoje što su samo čekale da se uobliče u riječi pod prstima mojim. Šta ćeš, stari se.

Danas sam imala prilično zanimljivu raspravu o budalama i pametnima. Budale postoje zato da bi im se pametni smijali. A budale pametne smatraju budalama i smiju im se. I tako ja zapravo ne mogu suditi o pametnima i budalama, jer se ne mogu svrstati nigdje. Naravno, svrstala bih se među pametne, ali po kojem kriteriju? Ako sam budala smatrala bih da sam pametna, a da su drugi budale. Isto bih mislila u slučaju da sam pametna. Do u see the point? Netko je jednom podijelio ljude u dvije skupine: budale i pametne. A da li je on bio budala ili pametan? Možda su vrijednosti, odnosno izrazi zamjenjeni. Nitko ne zna.

Isto kao što se ne zna tko je nazvao boje baš tako kako ih sad poznajemo. Možda je crvena u stvari žuta, a žuta plava itd... Razmisli malo.
Ili okusi. Za nešto kažemo da ima okus kao špinat samo zato jer nam je netko rekao da je to špinat. Što ako je to u stvari kaul? Mada, nema smisla o tome razmišljati jer i onako ljudi određuju pravila po kojima se živi i ljudi su ti koji po njima žive. Što bi de facto značilo da sam potratila dio svog života pišući o nečemu što nikada neću u potpunosti razumjeti i čega sam dio. Bivanju. :-)

utorak, 14.11.2006.

sa posvetom

Dobra večer.Ja sam...........Poštovani ti i ti.........Molim vas da mi ne zamjerite ako budem prepatetična, no to je trenutačno stanje mog duha kojem se prepuštam jer stvarno nemam volje da se borim protiv sjećanja.
Ne želim biti ovdje. Želim biti tamo gdje sam bila sretna, tamo gdje je svaki novi dan izazov. Tamo gdje mi je mozak zaposlen svake minute, gdje je moje mišljenje važno, tamo gdje sam Josef K. sa početka, a ne s kraja priče, tamo gdje se ne utapam u masu. Tamo gdje mogu upoznavati nove ljude, tamo gdje mi se netko sviđa, mada znam da za tjedan dana taj svijet više neće postojati.
Slike brzo blijede i znam da se neću sjećati točno kronološki poredati događaje, no osjećaj ostaje.Taj osjećaj poznaju svi oni koji su bili tamo, koji su živjeli samnom, koji su uživali u samom bivanju. Oni i sve generacije prije njih, oni koji su imali sreće da budu na Govorničkoj. I za kraj, molim vas da mi ne zamjerite to što se nisam držala sastavnica govora. Hvala.

<	ožujak, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Ožujak 2007 (1)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (1)
Studeni 2006 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?